29. јун 2010.

Vladika Nikolaj Velemirović


Nikolaj Velemirović je rođen 4.01.1881.godine (23.12.1880.god. po julijanskom kalendaru) u selu Lelići kod Valjeva i bio je veoma istaknut filozof i teolog. Takođe je bio i episkop Srpske pravoslavne crkve, nadaleko poznat kao vladika Nikolaj.
Roditelji Dragomir i Katarina su bili zemljoradnici i poštovali su crkvu i crkvene običaje, naročito majka Katarina.
Svoje školovanje Nikola je počeo u manastiru Ćelijama kod učitelja Mihajla Stuparevića. Nakon završenog šestog razreda valjevske gimnazije, konkuriše za Vojnu akademiju, ali biva odbijen. Tako odlazi na beogradsku Bogosloviju gdje je primljen uz opasku da nema sluha za pjevanje. Studirao je u više evropskih gradova, a po povrtku monaši se u manastiru Rakovica 20.12.1909. god. i postaje jeromonah Nikolaj. Tokom svog bitisanja sarađivao je sa Dučićem, Šantićem, Ćorovićem i dr. Za vrijeme I svjetskog rata u Americi i Engleskoj je održao mnoga predavanja na temu ujedinjenja Srba i južnoslavenskih naroda.
U martu 1919.godine izabran je za episkopa Žičkog a 1920 je premešten u Ohridsku episkopiju. Za vrijeme drugog svjetskog rata je bio u njemačkom logoru Dahau da bi 1946 otisao u Ameriku gdje nastavlja sa crkvenim radom. U Americi je i umro, a sahranjen je 27.marta 1956 godine u Libertvilu. Mnogo godina poslije, tačnije 12.05.1991. njegovi posmrtni ostaci su prenešeni u Lelić da bi 2003 godine od strane SPC proglašen za svetitelja.
Episkop šabačko-valjevski Lavrentije je svoju zadužbinu, manastir Soko, blizu Ljubovije posvetio sv.Nikolaju gdje postojji muzej posvećen sv.Nikolaju kao i jedna velika zgrada koja se zove "Dom sv.vladike Nikolaja" .

8. септембар 2009.

Momo Kapor - slikar, novinar i književnik=genije

Momo Kapor je rođen 1937.godine u Sarajevu. Prvi njegovi počeci su vezani za slikarstvo pa je tako diplomairao 1967.god. na Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu u klasi profesora nedeljka Gvozdenovića. Uporedo sa slikarstvom bavi se i pisanjem pa je tako objavio veći broj romana, priča i drugih naslova. Pojedina njegova djela su doživjela ekranizaciju kao što su "Una" i "Knjiga žalbi". Njegova djela su prevođena na mnoge strane jezike: mađarski, engleski, francuski, bugarski, češki, poljski, slovenački, švedski...
Za njega često kažu da je književni fenomen i kao takav prisutan je već dvije decenije u našoj javnosti. Trenutno živi i radi u Beogradu a jedan je od najčitanijih književnika naše današnjice.
Neka od njegovih poznatih djela su:"Foloranti", "Provincijalac", "Ada", "Lanjski snjegovi", "Hej, nisam ti to pričala", "Zoe"...
Poznata je njegova sarajevska trilogija: "100 nedelja blokade", "Poslednji let za Sarajevo" i "Hronika izgubljenog grada".

1. јануар 2009.

Ivo Andrić-Nobelovac iz Bosne i Hercegovine


Ivo andrić je rođen 09.oktobra 1892.godine u selu Dolac kod Travnika.
Potiče iz hrvatske porodice. Otac Antun je radio kao sudski podvornik, a majka se zvala Katarina Pejić. Ostavši bez oca u drugoj godini života, seli se zajedno sa majkom kod tetke u Višegrad gdje završava osnovnu školu, a zatim završava i sarajevsku Veliku gimnaziju. Od 1912.god. počinje studirati u Zagrebu, Beču i Krakovu. Nakon fakulteta kreće se u diplomatskim krugovima pa dospijeva do pomoćnika ministra vanjskih poslova. Vrijeme II svjetskog rata provodi povučeno u Beogradu, a poslije 1945 postaje prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Kao nagradu za svoj književni životni rad, 1961.godine, Ivo Andrić dobija Nobelovu nagradu. Inače za njega se kaže da je bio prozaik, književnik i diplomata iz Bosne.
Po pitanju njegove nacionalne pripadnosti bitno je napomenuti da je on sve do studija u Krakovu izjašnjavao se kao katolik iz Bosne, da bi kasnije, nakon nastanka zajedničke države, on se izjasnio kao Srbin i takvog nacionalnog opredjeljenja ostao do kraja života.
Poznata su mu djela: Ex Ponto (1918), Nemiri (1921), Pripovetke (1924), Na Drini ćuprija (1945), Travnička hronika (1945), Gospođica (1945), Nove pripovetke (1948), Prokleta avlija (1954).
Umro je 13.aprila 1975.godine u Beogradu.

24. октобар 2008.

Vuk Stefanović Karadžić

Vuk Stefanovič Karadžić je rođen 07.11.1787. godine u selu Tršić nadomak Loznice (Srbija, tadašnje Osmanlijsko Carstvo). Dobio je ime Vuk (da ga vještice ne bi ubile) jer su djeca rođena prije njega umirala. Obrazovanje je stekao u Loznici i manastiru Tronoša. Kad se razbolio odlazi u Peštu a kasnje u Beč. Tamo je upoznao Jerneja Kopitara sa kojim započinje reformu srpskog jezika i pravopisa. Zbog neslaganja sa knezom Milošem nije bio u mogućnosti da izdaje knjige u Srbiji pa je bio primoran da to čini u Rusiji gdje je stekao mnogo prijatelja. Tamo je dobio i penziju, 1826.
Poznata djela Vuka Karadžića su: "Srpske narodne priče", "Srpsko epsko pjesništvo", "Riječnik srpskog jezika", "Novi zavjet" i dr.
Karadžić je reformator ćirilice-uzeo je iz staroslavenske azbuke 24 slova i njima dodao još 6 novih te tako dobio pismo od 30 slova.
Nadaleko je poznata Karadžićeva parola "Piši kao što govoriš, čitaj kao što je napisano".
Vuk Stefanović Karadžić je umro 1864.godine u Beču, a 1897.godine njegove kosti su prenesene u Beograd i sahranjene uz najveće počasti u Sabornoj crkvi.

14. октобар 2008.

ALEKSA ŠANTIĆ

Aleksa Šantić je jedan od najpoznatijih pjesnika novije srpske lirike. Rođen je 1868. godine u Mostaru, gradu u srcu Hercegovine, gdje je proveo veći dio svog života. Otac Risto mu je rano umro pa je staranje nad njim preuzeo stric. Imao je dva brata, Peru i Jakova, i sestru Radojku koja se udala za pjesnika i Aleksinog prijatelja Svetozara Ćorovića. Živio je u trgovačkoj porodici u kojoj nisu imali razumjevanja za njegov talenat, pa se, poslije završetka trgovačke škole u Trstu i Ljubljani vraća se u rodni Mostar.
Stvarao je na razmeđu dva vijeka i više nego drugi pjesnici svog naraštaja povezivao je idejne i pjesničke patnje tog vremena. U njegovom pjesničkom stasavanju najviše udjela su imali srpski pjesnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović-Zmaj a od stranih najvažniji uticaj je imao Hajnrih Hajne koga je i prevodio. Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić dostiže između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme. Šantićeva poezija je puna snažnih emocija, ljubavne tuge a i bola i prkosa za socijalno i nacionalno obespravljen narod kome je i sam pripadao. Njegova muza je na razmeđu ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napaćenog naroda.
Rodoljubiva poezija je poezija rodne grude i domaćeg ognjišta ("Moja otadžbina"). U nekim od svojih najpotresnijih pjesama Šantić pjeva o patnji onih koji zauvjek napuštaju domovinu i odlaze u tuđi svijet ("Ostajte ovdje", "Hljeb"). Šantić naglašava patnju i mučeništvo kao najvažnije momente u istorijskoj sudbini srpskog naroda ("mi znamo sudbu").
Ljubavna poezija mostarskog pjesnika razvila se pod jakim uticajem bosanske ljubavne pjesme, sevdalinke. Ambijent njegovih ljubavnih pjesama je ambijent bašta, behara, hamama, šadrvana,... Djevojke koje su u njima pojavljuju se okićene đerdanima, bajne su i izazovne ali ipak skrivene ljepote. Takva je pjesma "Emina", a duh te pjesme je toliko pogođen da je pjesma ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka, a samo rijetki znaju da ju je Šantić napisao. U ljubavnim pjesmama najčešći motiv je čežnja. Pjesnik sve svoje drage posmatra iz prikrajka pa čežnja najčešće prerasta u tugu zbog neostvarene ljubavi i promašenosti muškog života.
Šantić je bio je jedan od osnivača kulturnog lista "Zora" kao i predsjednik Srpskog Pjevačkog Društva "Gusle". Tu je upoznao i družio se sa poznatim pjesnicima tog doba: Svetozarom Ćorovićem, Jovanom Dučićem, Osmanom Đikićem,...Poznati pjesnik je umro 2. februara 1924. godine u rodnom Mostaru od, tada neizlječive bolesti, tuberkuloze.

7. октобар 2008.

Nikola TESLA - genije kakav se rijetko rađa

Odlučio sam...
Pokušaću da VAM iz svog ugla, još jedanput, predstavim ljude, ličnosti, za koje smatram da su koristili olovku-pencil kao osnovno sredstvo svog rada...
Prvog među njima bih istakao našeg genija Nikolu TESLU, pa evo nekoliko riječi o velikom naučniku sa naših prostora: Nikola Tesla je rođen u jednom malom mjestu, Smiljanu, na prostoru sadašnje Republike Hrvatske, 10.07.1856. godine. Školovao se u Smiljanu, Gospiću, Karlovcu kao i u Gracu i Pragu. Nakon školovanja radi u Budimpešti gdje i započinje sa svojim istraživačkim radom. Godine 1882. odlazi u Pariz, godinu dana kasnije u Strazbur a 1884. se seli u Sjedinjene Američke Države u Edisonovu kompaniju. Nezadovoljan, 1886. god. napušta Edisona i osniva svoju kompaniju "Tesla Arc & Light Co." Od tad kreće prava ekspanzija njegovih patenata: Komutator za električne dinamo-mašine, patenti iz oblasti polifaznih struja, patenti iz oblasti regulatora lučnih lampi, transformatori, naizmjenčne struje visokih frekvencija, kondenzatori...Često putuje po Americi i Evropi držeći predavanja na mnogim sveučilištima i dobija razne nagrade za svoj rad. Tokom svog rada patentirao je oko 250 izuma u SAD i drugim zemljama. Danas se pominje u svim zemljama gdje je ostavio svoj trag, a i šire...

5. октобар 2008.

Olovka u rukama genija...

Zaista ne znam šta da pišem na ovom blogu...ali valjda ću se snaći za sadržaj.
Ne znam zašto sam uzeo temu OLOVKA...to je prvo što mi je palo na pamet.
Poželite mi sreću pa se nadam da ću imati nešto pametno da vam ponudim. U svakom slučaju potrudići se što bolje mogu...OBEĆAVAM...
Odan GOOGLE-u...